Band je potom negdje nestao i pojavio se desetak godina kasnije, ranih devedesetih u kazetnom obliku koji je objavljen za malu nezavisnu kućicu Kekere Aquarium svima dobro znanog Kornel Šepera (Šumski). Ne znam zašto, ali niti tu kazetu nikada nisam imao prilike čuti, tako da je nakon kratkotrajnog uglavnom američkog noise-indie-rock trenda (otprilike 1990-1995) njihovo ime ponovno palo u zaborav. Nisam upućen u razvoj njihove karijere, ali pretpostavljam da su se tih godina pokušavali nametnuti uskom krugu publike koja je u to vrijeme pratila sukladne izvođače poput tada afirmiranih The Jesus Lizard, Killdozer, Girls Against Boys, Cows, Butthole Surfers, Big Black, Sonic Youth... Noise-rock scena u Hrvatskoj tih godina je bila poprilično jaka i iznjedrila je dobar dio vrlo sličnih sastava koji su slijedili otprilike paralelan glazbeni žanr koji je na ovim prostorima najupečatljivije dizajnirala tada već rasturena Sexa, a imena poput Ha-Det-Bra, Achtung Dichtung, Why Stakla i Brujači bila su glavnom okosnicom ovog ne pretjerano prihvaćenog underground pravca. Šta se zbivalo sa Trobezovim Krušnim Pećima (u nastavku TKP) zaista ne znam jer koliko se sjećam tada u jedinom rock magazinu "Heroina, nova" nikada se nije pojavio članak o njima.

Večer prije prisustvovao sam najkatastrofalnije ozvučenom koncertu u životu na kojem su nastupali otočki veseljaci Kopito, te Gego i Picigin Band u dvorani Pauk, te sam tamo na zidu pored šanka ugledao plakat za večerašnji koncert TKP na kome je pisalo: TROBEZOVE KRUŠNE PEĆI ODUVIJEK SU MEĐU NAMA. Seljak je ostavio plug, ribar je prestao izvlačiti mrežu, službenik je odložio penkalu. Nova glazba, opaka svirka, žestoki zvuk! PROŠLOST OSTAVLJAMO STRVINARIMA, BUDUĆNOST PREPUŠTAMO VRAČARAMA, SADAŠNJOST JE NAŠA! TROBEZOVE KRUŠNE PEĆI ODUVJEK SU MEĐU NAMA. VIVA GLORIO! Dvoumio sam se da li da odem na techno-party u Best za koji sam se pripremao tjednima unaprijed ili da pogledam konačno TKP jer me ovaj natpis na plakatu strahovito zaintrigirao i zaista mi nije žao što sam odlučio večer provesti u KSET-u. Barem sam nakon jučerašnje kriminalne zvučne kakofonije popravio opći dojam o onome što i kako koncert treba izgledati i ne samo to... prisustvovao sam jednom od najboljih domaćih koncerata u životu! Bez obzira na glazbeni žanr i pravac, na prste mogu nabrojati vrhunske domaće koncerte koje sam gledao - Tamaru Obrovac koncem prošle godine u Tvornici, Darkwood Dub, Ramba, Cinkuše, Gustafe, Legen, Kawasaki 3P, te naravno Let 3 i nekada davno Bou, Dorian Gray, te Električni orgazam u onoj staroj postavi sa Ljubomir Đukićem na klavijaturama.

TKP nije sastav koji bi pozivao publiku na skandiranje i ples, oni su jednostavno praznik za oči i uši. Na pozornici KSET-a postavili su ogromnu glavu, otprilike nekih pola metra širine i visine u kojoj se nalazio ručni cd-player na kojem je pjevač Bega izvodio scratch koji je davao zvukove slične thereminu. Band je sastavljen od gitariste i basiste koji su već debelo zagrezli u četvrtu deceniju života i vrlo su blizu pedesetim, dok je jedino bubnjar osoba koja se po godinama nalazi negdje u polovici tridesetih. Zvuk im je opako oštar i nafilan debelim slojem teškog zvuka bas gitare i sjajnim riffovima i harmonijama gitare, ritam je strahovito moćan i zvuče kao snažna mašina koja melje. Strahovito su disciplinirani i u njihovom zvuku nema niti najmanjih oscilacija. Ritmovi su umjereni, niti prebrzi, niti prespori, dijelovi kompozicija gdje obično dolaze solo dionice upotpunjava pjevač Bega sa zvukovima scratcheva sa cd playera, a što je velika rijetkost za tuzemne noise-rock sastave, svi tekstovi su im isključivo na hrvatskom jeziku. Lirika im je opako bolna, frustrirana, na momente bolesno inspirirana različitim preispitivanjima individualnih svjetonazora, društvenih tokova, moralnih načela, a ponekad i duboko sofisticirana. Te večeri su se predstavili kao prvorazredan art-rock noise sastav koji ima debele korijene u punku, new waveu, noiseu, undergroundu i čvrstom bluesu, a to što su odsvirali predstavlja najmoderniji rock koji je najbolji mogući odgovor na trenutne popularne britanske i američke sastave koji su vrlo slični, ali spram TKP premekani. Porediti ih sa Franz Ferdinand, Killers, Interpol, Placebo, White Stripes, The Strokes... je suviše nerealno, TKP su daleko bliskiji starom zvuku The Jesus Lizard i Killdozer, a njihova uravnoteženost ritma i harmonija je ta koja ih bezrezervno svrstava u moderni zvuk rocka 21. stoljeća. Nema prangijanja, plagijata, uzimanja poznatih riffova i virtuoznih solo dionica koje ste već čuli tisuće puta. Ako ste slušali The Fall album "This Nation's Saving Grace" (1986.) onda razumijete o čemu se radi. Na trenutak su me čak podsjetili i na odavno nepostojeće krankenHaus, a pomalo i na Sexu, no ništa od toga ne valja uzeti zdravo za gotovo jer TKP imaju svoj jedinstveni stil. Bega nije osobiti pjevač, on ne pjeva u uobičajenom rock kontekstu već se njegova vokalna interpretacija svodi više na recitacije i izvikivanja, otprilike nešto slično poput Mark.E Smitha, David Yowa, David Thomasa ili Cavea u vrijeme The Birthday Party, a cijeli scenski nastup strahovito me podsjetio na Gang Of Four i Talking Heads. On je neprekidno u akciji i za svoje godine sjajno izgleda u crnom odijelu, te ostavlja fantastičan dojam neukroćenog intelektualca rockera. Ekipa - basist i gitarist su manje-više statični, nemaju nikakvog scenskog prenemaganja i profesionalno odrađuju svoj dio posla i tijekom koncerta koji je trajao sat i pol vremena nije bilo niti najmanje greške. Zvuk sjajan (svaka čast tehničaru!), band još sjajniji, KSET ugodno popunjen bez gužve, vrele saune i suvišne vlage u atmosferi.

Od skladbi koje su izveli upečatljiva je "Javna kuća, sodoma - gomora" gdje u samoj završnici Bega fućka, te sjajan song "Vrati se kući kujo!" koji bi možda valjalo objaviti kao singl. Nakon koncerta nakratko sam porazgovarao sa Begom koji me oduševio svojom jednostavnošću. Rekao je da im je ovo prvi koncert nakon dugog niza izbivanja sa scene, te da planiraju objaviti album u vrlo skoro vrijeme i da se pritajeno nadaju da bi im ovo konačno mogla biti "šansa koja se ne smije propustiti". Danas su svi zaposleni, imaju porodice i vlastiti život, a ovo što rade kao sastav im je hobi kojem su posvetili svoj život jer je to ono što zaista vole.

Nema sumnje, album će biti prvorazredna poslastica za mozak i uho jer je njihova glazba direktna, a tekstovi pogađaju poput korbača na sam centralni osjetilni sistem. Oni su istovremeno i hladnoća i vrelina, živi pakao u kojem nema veselja i radosti, već samo gnijev, bijes i frustracija dizajnirani u vrhunskom umjetničkom rock dekoru. Njihova glazba se nikako neće dopadati poklonicima AC/DC, Metallice ili Led Zeppelin, ali bi se mogla svidjeti ljubiteljima Motorhead, MC5, Rollins Banda ili RATM jer postoje neke očigledne sličnosti po kojima rade ljudski mentalni sklopovi kada se doživljava njihova glazba. Oni jesu rock band, ali band koji je samo uzeo taj žanr da ga oblikuje kroz svoj vlastiti, jedinstveni izraz isto kao što su rock bandovi bili Roxy Music, Wire ili Pixies koji su ga kreirali sasvim drugačije od tadašnjih načela i principa.

Trobezove Krušne Peći je sjajan, sjajan sastav koji je te večeri u KSET-u svim prisutnima ponudio svoju verziju rocka i otvorio novo poglavlje hrvatske rock scene. Ocijena - čista desetka! I s nestrpljenjem očekujem album. Uvjeren sam da se neću razočarati.

Trobezove krušne peći kultni su zagrebački underground bend, kažu svi koji su ih gledali u osamdesetima. Samo ime oduvijek je izazivalo kontroverze (Metod Trobec bio je jedan od najokrutnijih masovnih ubojica u bivšoj Jugoslaviji koji je svoje žrtve prvo silovao, a zatim spaljivao u krušnim pećima), a kad tome pridodate i sulude tekstove upakirane u divlje noise aranžmane, može vam biti jasno zašto se uz njih vežu riječi kultno, opskurno i morbidno.

Upravo u Studentskom centru odsvirali su svoje prve koncerte pa je ovo bio simboličan povratak na mjesto gdje je sve počelo, ali ovoga puta pod novim imenom Viva Glorio koje su neposredno prije samog nastupa istakli na vidljivom mjestu, a na stageu je bila i ogromna glava (ne prava naravno, već gipsani odlijev ili što već) koja je predstavljala Gloria. Da vas ne zbuni ovo novo ime, bend i dalje funkcionira u staroj postavi, a na promjenu imena odlučili su se iz razloga što imaju novi album i ne žele živjeti na staroj slavi iz prošlosti. Pošteno, ali ako se mene pita Trobezove krušne peći su puno efektnije ime pa šteta što nisu barem njega zadržali.

Dakle, četiri gospodina u najboljim godinama izašli su na stage u sakoima i ja sam ih od prve do zadnje stvari gledala razjapljenih očiju i ušiju. Trobezi jednostavno melju sve pred sobom i u taj žestoki i sirovi noise rock odlično se uklapaju najbolesniji tekstovi koje sam ikada čula, a koji bi van konteksta vjerojatno zvučali kao da ih je pisao neki luđak. U prvoj stvari se tako unedogled ponavljala rečenica: "Imate li dovoljno te vaše vlage?", zatim se u jednoj stvari izvikivalo: "Kujo vrati se!", da bi se već u sljedećoj spominjao vuk i sedam kozlića, a jedna pjesma im se zove ni više ni manje nego "Dispareunija". A te su još bile i najbenignije ako smijem primijetiti.

Moj početni blagi šok što uopće postoji bend koji svira ovako nešto, a pogotovo kad se radi o četrdesetogodišnjacima kojima je danas sviranje vjerojatno ipak samo hobi, prerastao je u iskreno divljenje, a ništa manje me se nije dojmilo niti nekoliko njihovih vršnjaka u publici koji su ih jednako tako revno bodrili prisjećajući se vjerojatno njihovih svirki od prije dvadeset godina. Kao vrlo mlada sam imala prilike gledati Sexu pa mogu samo reći da Trobezi zvuče otprilike kao Sexa samo sa još bolesnijim tekstovima, a od stranih bendova na prvi mah na pamet padaju The Jesus Lizard i Killdozer.

Spiritus movens ovog benda svakako je pjevač koji je u odličnoj koncertnoj formi, cijelo vrijeme skače, spušta se u publiku i plješće, a još je uza sve to stigao i jedno deset puta predstaviti bend. On je također bio zadužen i za nešto što je valjda bilo sintisajzer, smješten u glavi Gloria, koji bi povremeno aktivirao pa bi ovaj ispuštao nekakve pišteće zvukove. Sat i pol svirke prošlo je u tren i mogu samo reći da mi je ovo bilo jedno od najzanimljivijih koncertnih iskustava ikada, a Trobeze odn. Viva Glorio iskreno preporučam svakome.

www.muzika.hr/default.aspx?id=7824

Za one koji ne znaju, Viva Glorio je bend nastao od nekadašnje underground atrakcije Trobecove krušne peći, benda s definitivno najboljim imenom ikada na prostorima bivše države. (Sad ćeš ti nama Ivice reći tko je bio Trobec. Da, učiteljice, Metod Trobec, tzv. Ubojica iz krušne peći, bio je silovatelj i ubojica koji je svoje žrtve prvo brutalno silovao, zatim bi ih zadavio a onda spalio u krušnoj peći. Dokazano je da je na taj način ubio najmanje pet žrtava, ali točan broj njegovih žrtava nikada nije ustanovljen. Smatra se najozloglašenijim serijskim ubojicom u bivšoj državi. Odlično Ivice, sjedi pet!). TKP su svirali bučan, nervozan, rastrgani noise rock pomiješan s art elementima i bolesnim tekstovima i nikada nisu izišli izvan uskog kruga hard core obožavatelja. Ali isto tako nikada nisu prestali ni raditi. Konačno, nakon sto godina priprema, prošle su godine počeli s učestalim koncertnim nastupima u istoj postavi ali pod novim imenom i s potpuno novim repertoarom, izbjegavajući svaku sponu s prošlošću. Kako sam ih uspješno izbjegao tri ili četiri puta prošle godine, odlučio sam da to sinoć ne smijem učiniti. Te smo se tako moja groupie pratilja i ja nakon dobre zajebancije u Praćki u društvu razuzdane ekipe iz domaćih rock bendova prošetali do Jabukovca da konačno vidimo zaslužuje li bend sve hvalospjeve koje su im kritičari nabacali tijekom proteklih godinu dana.

Koncert je počeo oko 22 45, tako da smo jedva imali vremena malo prekopati po Franjićevom štandu i kupiti nekoliko zanimljivih Slušaj najglasnije izdanja (ja sam uzeo Damira Avdića i Goribor, iako ih imam već u m p 3 formatu, ali htio sam i oridžidži izdanja), a onda su se s malene pozornice u Jabuci začuli neki potmuli zvukovi koji su upućivali na to da koncert počinje.

Prizor koji smo zatekli izrazito je netipičan za naše, pa i ne samo naše koncerte: četvorica muškaraca u skoro pa najboljim godinama (45-50, osim bubnjara koji izgleda da ima 35-6 i djeluje kao djetešce u usporedbi s ostalima), u odijelima, koje biste prije očekivali vidjeti kao ćate u nekom uredu državne uprave ili eventualno kao prateće tezgaroše nekoj ocvaloj estradnjakuši nego kao rockere, stoje iza ogromne gipsane glave za koju smo kasnije skužili da predstavlja Gloria. Ali ne samo da je to ogromna glavetina, to je i glazbeni instrument kojim upravlja pjevač Bega; neka vrsta semplera ili sekvencionera pomoću kojega Bega proizvodi razne čudne šumove i buku. I tako je to trajalo prvih par minuta i taman kad su mi se popeli na kurac s tom kakofonijom zvukova bend je krenuo i…Što da vam kažem? Rasturili su! Bio je to rastur bebe zvečke na kvadrat.

Viva Glorio su me od početka jako asocirali na Stranglerse iz svoje najplodnije faze, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina (minus orgulje). Snažni, potmuli udarci Kosinog bubnja i kontroliran, ko švicarski sat precizan Baretov bas moćna su osnova na koju se nadovezuje Damirova mračna i melodična gitara, ali ono što svakako najviše plijeni pozornost publike je Bega, pjevač i frontmen benda i njegov scenski performance. Jer, teško je opisati drugačije njegov nastup: riječ je o jednom od najuvjerljivijih frontmena koje sam vidio na našoj rock sceni, čije ekstravagancije uključuju, pored već spomenutog sviranja na Gloriovoj glavi, padanje na koljena, grčenje u fetus položaju, silaženje u publiku, a navodno se na prethodnim koncertima bacao po pozornici poput epileptičara. Ovaj put to je bilo malo teže izvedivo zbog skučenosti samog prostora, ali čak i u ovakvom, recimo to tako, suzdržanom izdanju, čovjek je rasturio! Ali, posebna priča su njegovi tekstovi. Uvrnuti, bolesni, mračni, savršeno su nadopunjavali zvučnu kulisu najboljeg alter rock tuluma na kome sam bio u dugo vremena. Na trenutke mi se učinilo da ispred sebe vidim Mizar, Miladojku Youneed ili Sexu, neke od ponajboljih alter i noise rock atrakcija osamdesetih, možda čak i natruhe prejebenog Goribora, ali Viva Glorio su uspjeli ne zvučati poput bilo koga od njih. Njihov melodični noise rock svrstava ih u kategoriju gdje su sami na svome i ako im debi album (koji upravo miksa Andy Gill, bivši gitarist benda Gang Of Four) uspije uhvatiti dio ove kreativne snage i energije, bit će to mamojebac od albuma! A postoji čak i hitoidni potencijal, pjesme poput „Vuka“ ili „Mame“ pjevne su i vidim ih bez problema kako zauzimaju vrh Cenera, domaće top ljestvice Radija 101. A da ne govorimo o „Lessie (Vrati se kući kujo“), koja možda neće prečesto biti emitirana na radiju ali je već sada postala koncertni favorit ovog sjajnog benda. Uz prikladnu spartansku rasvjetu i povremeno ispuštanje dima, pokazao se kako bend ima sjajno osmišljen scenski nastup, pravi performance koji je publiku držao u stanju hipnoze.

Nakon sat i kusur svirke bend se povukao sa stagea ali su se na inzistiranje publike vratili i na bis ponovili dvije stvari, već spomenutu „Mamu“ i funkoidnu „Superbombačudo“ koja se također pokazala omiljenom među publikom koju je, na moje iskreno čuđenje, većim dijelom činila ekipa preko tri banke, a neki od njih bogami bili su i stariji i sijediji čak i od mene (to je valjda ista ona ekipa koja je u doba faraona pratila TKP po svirkama). Recite vi što god hoćete, ali lijep je osjećaj kad shvatiš da nisi najstariji u publici, što mi se ne događa baš često. A još je ljepše kad shvatiš da su neki od najstarijih likova u dvorani upravo ona trojica na pozornici, koji su mogli tu večer provesti kod kuće gledajući domaće kvazi humoristične serije i pripremajući se za još jedan dosadan dan u uredu, ali su umjesto toga odlučili sebi i svojim obožavateljima priuštiti odličan provod u solidno popunjenoj Jabuci.

Ako ikada čujete da Viva Glorio negdje sviraju, ne oklijevajte, propustiti ovo smrtni je grijeh, vjerujte mi!

I eto, ispade da je matori Zlatko Pejaković bio u pravu kad je rekao ono za starce…U jebote, pa ja sam mu upravo ime spomenuo po drugi put! Fuck! Dogodi li se to još jednom, ikada, neka me netko objesi za jaja na Trgu bana Jelačića!

2005. sastav se ponovno okuplja, potpuno mijenja dlaku, no ćud nikako. Nakon godinu i pol počinju s nevjerojatnim javnim nastupima, te 2006. mijenjaju ime u Viva Glorio.

U današnjem periodu njihova glazba je moderni EU rock sviran na četiri najosnovnija elementa – bubnjevima, basu, vokalu i gitari, te koriste vrlo rijedak instrument n-synth, kojim unose osvježenje kontra preforsiranim i često monotonim gitarskim solo dionicama današnjeg (a i ex) rock svjetonazora. Zaštitni znak sastava je «Glorio», ogromno lice koje koriste na koncertima kako bi u njega smjestili upravo n-synth kojim stvaraju poseban suvremeni i elektronski zvuk poput samplera ili DJ-scratcha. Tematika njihovih tekstova na hrvatskom jeziku seže u srž današnjeg modernog društva kojem je osnovni ideal medij, propaganda, laži, TV, čuvene svjetske marke, te na produhovljeni način pomno prikazuju aktualna društvena, moralna, socijalna, medijska i ina zbivanja pri čemu ne bježe od osnovnih ljudskih načela, primjerice vlastitog bontona ili morala.

Sama glazba Viva Glorio sadržana je kroz profil mnogih stilova (blues, post-punk, new wave, noise, indie-rock...), te je utjelovljena kao moderan rock. Dokaz njihove superiornosti je najbolji na nastupima uživo gdje se nimalo ne štede pružajući žestoki (ali i teški) ritam oivičen snažnim i konciznim gitarskim distorzijama ritmične gitare i opakim režavim zvukovima basa. Poklonici Viva Glorio će potvrditi mnogobrojne usporedbe – od Led Zeppelin, Joy Division, Gang Of Four, Pop Group, The Jesus Lizard, do nikad prežaljenih At The Drive-In ili zvijezde poput Henry Rollinsa ili QOTSA. Međutim zbog ipak originalnog zvuka i koncepta zaintrigirali su i samog Andy Gilla (Gang Of Four) koji im je upravo ovih dana završio mix dugoočekivanog albuma a koji se treba pojaviti netom nakon VIP In Music Festivala. Album treba očekivati u 10. mjesecu ove godine. Svi hvalospjevi kojima je obasipan njihov neočekivani povratak sasvim sigurno će dočarati album i svi budući koncerti.

Band | Biography | Press | Download | Publisher | Contact